Pogledaj oko sebe... Gdje si? Zašto si ovdje? Cijeniš li ovaj trenutak što je čekao samo na tebe da ga proživiš svim svojim srcem i dušom... I, gle! Već je iza tebe, neizmjerno dragocjen, a ti nisi obratio pažnju... Zašto, pitam te... Što je jače od tvoje želje za udisanjem punim plućima, za uživanjem...? Što je jače od tvoje želje za životom kojeg ne poznaješ jer nisi dovoljno hrabar da zastaneš i suočiš se s njim? Kukavico, probudi se!
Gotovo da te mogu opipati, čovječe... Koračaš ovim Čudom u Beskraju od kojeg si sam u stanju stvoriti čudo, neuk, uplašen, ali zaštićen od mogućnosti neuspjeha. Do kada? Ne sramiš li se što si toliko poseban i talentiran, a ni po čemu se ne razlikuješ od drugih? Hodaš ovim utabanim, prašnjavim stazama ne mareći za danas, za sutra... Ne usudiš se skrenuti s puta jer bi mogao zalutati, a ne postoji onaj kojem vjeruješ dovoljno da te primi za ruku i povede na ispravan put. Čini se da si prepušten sam sebi.. Znam koliko su teške tvoje brige zbog kojih često poklekneš čak i na ovoj stazi... Pa ipak.. Zar i dalje misliš da imaš dovoljno vremena da svladaš sve prepreke i počneš živjeti? Zar postoji ljepše vrijeme od ovoga sada? Ne postoji bolja prilika od ove koja ti se upravo pruža. Zaboravi propuštene jučer i nepostojeće sutra. Ne želiš ostati u ovoj kolotečini do prekasnog trenutka kada će jedino što ćeš na leđima još nositi biti kajanje. Znam da želiš ovaj svijet promijeniti i učiniti boljim, ali zato je potrebna hrabrost da pokušaš, da skreneš s poznatog puta u pravi život, po tvojoj mjeri.
Čovječe, ostavi trag na Čudu, jer, sam ga kreiraš. Nek tvoji prsti učine ovo Čudo ljepšim za jedan život pun ljubavi, za pregršt pokušaja, za knjižicu dobrih djela. Takav se čovjek ne zaboravlja...
Pogledaj oko sebe... I nasmij se, jer život ti svakim zalaćanim zrakama sunca u zoru pruža ruke i prima te u zagrljaj da osjetiš svu njegovu čar koja je prosuta iz ruku samoga Boga.
Stiskala sam ruke u grču, ne mogavši ga pogledati… Znala sam da bi me njegove oči razoružale. Da bih se istog časa predala. Piljila sam u ljude što su žurili pored mene nastojeći se praviti da tražim nekoga, sve dok me nije vrućim prstima dotaknuo bradu i natjerao me da pogledam u ljeskanje radosti u njegovim očima. Mogla sam osjetiti kako se ruše svi moji zidovi obrane od toliko snažnih osjećaja.
Opet sam se našla u istoj situaciji, možda sam jedino bila malo opreznija što se nije računalo kada bih bila u njegovoj blizini.
Bilo me briga hoće li me opet povrijediti, hoću li se raspasti na komadiće od boli koja će uslijediti, hoće li u starosti znati da sam postojala…
Jedino što sam htjela bilo je iskoristiti ovaj savršeni trenutak za koji se činilo da ga ne zaslužujem, i zamrznuti Zemlju da zauvijek izgara u gorljivim osjećajima, najvećim osjećajima koje čovjek može osjetiti. Osjetila sam slabost u kostima, mišićima, u kontroliranju izraza svojeg lica, a onda su riječi same od sebe poletjele. „Volim te.“ Uslijedila je šutnja.
Nisam se osjećala posramljeno. Osjećala sam se pobjedonosno. Kao da sam osvojila planinski vrh i sagledala svu ljepotu o kojoj sam mogla samo maštati. I u isto vrijeme kao prolaznik koji se nema priliku zadržati tamo gdje bi htio ostati, kao jedna od milijuna zvjezdica na nebu. Osjećala sam se nemoćno pored onoga što nikako nisam mogla spriječiti, a to je sada bila ljubav.
Srce mi je zabubnjalo u nepravilnom ritmu kada je isprepleo svoje prste s mojima. Tako smo si savršeno pristajali.
Pitala sam se hoće li mi ikada olakšati? Hoće li mi ikada postati jasnije ono što on osjeća?
A onda me poveo za sobom. Tumarala sam za njim opijena veličinom tog dana, ne mareći za vrijeme ni put kamo me vodi.
Gledala sam u šumu koja je jurila pored mene u sumraku, čekajući da mrak potpuno zagrli usplahirene, šuštave krošnje drveća koje je vršcima doticalo nebesa. Pred nama je odjednom zablistala čistina. Jezero kojim se razlila mjesečina.
Našli smo se kako ležimo na travi zagledani u zvijezde kada mi je šapnuo na uho.
„Da barem mogu ostati s tobom zauvijek.“
Osjetila sam nešto nepoznato u stomaku. Prijalo mi je.
Sreća.
Nisam se mogla sjetiti zašto se više ljutim na njega. Tako tipično za mene… Jedino čega sam se trenutno mogla sjetiti bilo je da mi je srce malo prije htjelo iskočiti iz grudi, proparati mi kožu i sve slojeve zaštite od uspomena koje sam sve ovo vrijeme brižljivo slagala u slojevima, u trenucima dok sam bila dovoljno jaka i zaokupljena brigama koje nisu uključivale njega. Jurila sam onim dugim, zavojitim stepenicama preskačući istodobno dvije i nadajući se da me nije vidio. Činilo mi se da sam brža nego ikad i da odmičem od prostora gdje je mogao čuti moje teške, tvrde korake. Osjetila sam kako mi dah postaje sve hladniji i kako me počinje parati po grlu. Učinilo mi se da čujem nekog iza sebe, ali bilo je to samo moje premoreno dahtanje. A onda sam iznenada čula poznati glas od kojega sam morala protrnuti u bilo kojoj situaciji… Nisam se mogla koncentrirati na ono što mi govore njegove neobično pokretne usne, ali bila sam toliko pri sebi da zastanem i da osjetim svoje noge onakvima kakve su zapravo oduvijek bile; trome i lomljive. Nisam se htjela suočiti s njim. Hrabrost mi je bila nepoznata riječ čim bi se našao u mojoj blizini.
Sljedeće čega se sjećam je da sam se našla u njegovoj sobi.
Očito sam bila izvan sebe, opet. Nedopustivo. Izvan kontrole. Jer svaki bi trenutak s njim trebala moći trajno zapamtiti da se uvijek imam čemu veseliti, dok postojim pod njegovim nebom.
A ovih se trenutaka neću moći sjećati uopće jer sam dozvolila svojoj svijesti da mi pobjegne u ludilo moje zaljubljenosti… Glava mi je bila udobno naslonjena na njegova tvrda prsa i opet sam mogla osjetiti miris koji me mamio da zaboravim da ostatak svijeta postoji.
Nikad mi nije bio tako blizu na toliko načina. I nikad me toliko dugo nisu prolazili trnci cijelim tijelom. Pričao mi je o svemu i lice razvlačio u onaj iskreni osmijeh kojega se bez obzira na opčinjenost uzrokovanu njegovom blizinom koja izaziva paniku u mom slabašnom tijelu uvijek sjećam.
Kako mi je krivo što se detalja više ne mogu sjetiti.
Više si to ne mogu dopustiti.
Tada mi je rekao nešto od čega mi se zacrnilo pred očima. Mogla sam se zateći kako brišem granice otpora od boli koja će uslijediti. Nisam osjetila poriv da se zaustavim prije nego što ću reći nešto što nisam smjela ni pomisliti…
U mraku sam prstima napipala njegovo vrelo lice i poljubila ga u vršak savršenog nosa. Osjetila sam njegov sladak dah na obrazu i krenula… A onda se razdanilo. Sljedeće što sam pred očima mogla vidjeti bilo je pernato stvorenje koje je lebdjelo nadamnom i upijalo sve ovo što sam upravo doživjela.
Kažu da se snovi koje sanjamo uoči početka ljeta, ostvare.
P.S. Hvala prijateljici koja mi je kupila hvatač snova i omogućila mi da proživljavam savršene trenutke koji ipak postoje, barem u snovima…
Moje je sunce noćas, u najtamniji sat sramežljivo provirilo. Nisam mu se potrudila suprotstaviti, jer ionako dobro znam koliko je svjesno da ga priželjkujem. Poprilično me iznenadilo, priznajem. Sunca se obično ne pojavljuju u najtamnije sate?
Ali moje je sunce nepredvidljivo. Ono nije kao ostala sunca. Ne pojavljuje se uvijek u isto vrijeme, njegove zrake ne prilaze mi uvijek na isti način, a njegova toplina je svaki dan drugačija.
Mogu to osjetiti pod prstima, u riječima, u zraku, u njegovu svjetlu koje do mene svakim danom sve više prodire.
Moje sunce nije uvijek sjajno, i zlatno, i blistavo i nježno.
Moje je sunce promjenjivih boja… Narančasto je pred zoru, žuto je oko podneva, a nestaje zalaskom svih ostalih sunca.
To je jedino što im je zajedničko. Sunce bi željelo dulje ostati sa mnom, ali ga vrijeme kontrolira. Moje sunce, kao ni ja, ne voli vrijeme niti planove, niti satnicu. Ono točno zna kada se mora pojaviti i koliko dugo mu je ostati. Koliko mi treba topline i kada je dosta.
Nisu sva sunca savršena. Moje sunce nije kao sva druga sunca. Nikad se ne skriva među oblacima nego svaki dan pušta svoje beskrajno vrijedne zrake da se pruže posvuda. Kada je moje sunce na obzoru ne postoje oblaci, a noć nam ne želi prići…
Moje je sunce zimi zubato, ali toplije od svih drugih sunca na ovome svijetu. Moje je sunce samo moje. Oboje znamo da je ovdje zbog mene i da smo puzle čiji se svi rubovi poklapaju.
Moje sunce krvari često i nestaje u noć. Želi da shvatim koliko ga trebam i koliko mi znači. Ne smijem ga primati zdravo za gotovo. Moje svakidašnje sunce ne zna koliko mi znači.
Možda mu jednom priznam koliko sam ga voljela.
Sjedila je pred njim buljeći u prazno i očekujući neku drastičnu promjenu... Ali ništa se nije događalo. I dalje je tu bila samo usamljena osoba s malo ostvarenih briljantnih ideja. Ipak, nešto je ovoga puta bilo drugačije...
Kao i svake praznike, i ove je odlučila završiti dostojanstveno. Nastojala je uživati u svakom trenutku, a ovoga puta situaciju je uspoređivala s istom prošle godine. Nešto se promijenilo... Uzdahnula je, protrljala oči i opet utrnula pogled u prazno. Nije se mogla sjetiti... Ove ju je godine vrijeme dostiglo. Bila je poznata po tome da joj se uvijek negdje žuri, a opet je sve radila u zadnji tren. Ulicom je više trčala nego hodala, više skakala ne dodirujući tlo, nego čvrsto hodala po zemlji. Nikada nije prala zube u kupaonici, uvijek je nešto radila u isto vrijeme... Smatrala je to previše dosadnim. Nikada nije pospremala krevet nakon buđenja, uvijek ju je čekalo nešto puno uzbudljivije i hitnije. Nikada nije završila ni jednu svoju priču, uvijek bi joj na pamet pale bolje ideje, koje je morala započeti. Nikada nije pospremala cipele niti objesila jaknu na vješalicu. Uvijek bi ih bacila po strani, jer druge su stvari u centru pažnje. K njima hrli. I uvijek se spotaknula... Jedva je stizala živjeti...
Uvijek je nastojala misliti na budućnost, biti ispred svojih godina. Sada ju nešto zaustavlja... Sada ju nešto tjera da nauči živjeti... Vrijeme.
Shvatila je da se osjeća nezaštićenom. Opet se prekrila tom svojom nesretnom dekiom i čvrsto zažmirila.
Prije je imala o čemu pričati. Bila je poznata po onim svojim zanimljivim pričama za starije, po svojim "zrelim" razmišljanjima i čudnovatim zgodama. Prije su ju ljudi voljeli slušati. Sada to ne žele. Zašto?!
Vrtila se u krpicama svog kreveta dok joj je postajalo vruće.
Nešto je pošlo po zlu... Spotaknula se. Možda je vrijeme da počnem prati zube u kupaoni, možda je vrijeme da odem spavati na vrijeme i da prestanem trčati pred rudo... Jer tako to rade moji vršnjaci. Zašto ih ne slušam? - razmišljala je.
Naglo se ustala iz kreveta, mršavim nogama preskočila razbacane knjige i odjeću i ugasila svjetlo. Nešto joj nije dalo mira... Morala je upaliti voštanu svijeću na stolo i primiti pisaljku u ruku. Ovu ću priču završiti... Ali sutra. Sutra postoji. Sutra je novi dan.
Puhnula je u plamen koji se netragom izgubio u tami i kao sva djeca poželjela da ju majka ušuška u snove.
Protrnula je. Kao i uvijek u njegovoj blizini...
Pokušala je nešto reći, ali jedino što je izašlo iz njezinih usta bilo je nespretno mucanje, što joj se nikad nije događalo. Nije mogla skrenuti pogled s njegovih očiju. Ulijevale su joj sigurnost.
Njemu kao da nije bilo do objašnjavanja. Jednostavno je sjeo na klupu i zagledao se u tmurne oblake, dok su mu pahuljice padale na lice i nestajale.
Šutjeli su o svemu... To im je najbolje išlo. Ne znajući, misli su im se ispreplitale, i tražile odgovore na zaboravljena pitanja.
Blago se nasmiješio dok je promatrao glazbenu kutiju.
'Znam da to čuvaš...' - promuklo je izustio.
'Smiruje me, to je sve...' - odvratila je gledajući u stranu.
'Gle' - pokazao je na narukvicu ispod rukava - 'i meni nešto donosi sreću!'
'Ne mogu vjerovati!' - nasmijala se, - 'Ti još to imaš!!!'
'Naravno... Znači mi.'
Zbunila se. Kamo ovo vodi? Što se dogodilo da je odjednom postao osjećajan i obziran?
I otkad me primjećuje? Uplašila se, jer je otkrio dio njezinih tajni. U njih nitko ne zadire. Jer sve se njega tiču.
'Heej!' - sjetila se - 'Zar si i ti već predao ispit?'
'Aha. Nije mi više bilo zanimljivo otkad si ti otišla.'
'Da, baš. Otkad sam ja zanimljiva?'
'Oduvijek. Znaš to.'
Ustala se i produljila nekoliko koraka naprijed. Odjednom nije ovo htjela.
Nije htjela znati da je sve ovo mogla imati i prije... Nije htjela znati da se opet igrala sa sudbinom i vremenom, nije htjela misliti na to da ga je mogla izgubiti. Ali on je još uvijek tu. Pored nje je, s nekom namjerom. Okrenula se.
Prilazio joj je.
'Dojadilo mi je praviti se da se ne poznamo...' - zastao je - 'I dojadilo mi je mijenjati cure svake subote, grliti kapute, i tražiti sreću u krivim stvarima... Oboje znamo da si jednostavno pripadamo.'
Opet. Bilo je premalo vremena da bira riječi. Htjela je izabrati najljepše, najmelodičnije, htjela je pjevati, skočiti i stisnuti ga tako čvrsto da ne može pobjeći.
Ali je jednostavno stajala i smijala se. Blesavo, kao i uvijek u njegovoj blizini. Nije se mogla ljutiti na njega.
Čini se da su opet mislili isto.
Zagrlio ju je tako čvrsto da je jedva mogla disati. Gledala je u nebo koje se odjednom činilo vedrije...
I osjetila da je pronašla onaj komadić sebe koji je prije par godina izgubila. Bila je potpuno sretna.
'Znaš zbog čega mi je jedino krivo?' - pitao je.
'Nikad te nisam uspio poljubiti.' - sa smiješkom ju je promatrao...
***
Probudila se.
Nije moguće!!! Jednostavno nije moguće!
Opet je sanjala o njemu. Opet se istome nadala.
Osjećala je mučninu, golemu mučninu.
Izvukla se iz kreveta i trkom uletila u kupaonicu.
Mislila je da će povratiti.
Ne mogu ga vratiti.... Suznim je očima pogledala svoj mutan odraz u zrcalu. Predajem se.
Uletjela je unutra posljednja. Žurnim je pogledom potražila svoje mjesto jer je već trebala početi.
Zavrtjelo joj se kad ga je pronašla. Zašto baš ispred njega. U dva je poteza skinula mokri kaput i odmaknula stolicu koja je zaškripala. Opazila je mrke poglede koji ju odmjeravaju. Kako je samo drska mogla biti, pojaviti se zadnja i onda ih bezobzirno ometati.
Nije osjećala strah, zato je predosjećala zlo. Nju je uvijek i svega strah.
Kao i svake godine žurno je ispunila nekakve formalnosti i bacila se na posao. U jednom trenutku nije znala što bi trebala osjećati.
Letila je pogledom preko stranica. Sve joj je poznato. Sve tako jednostavno. Nemoguće.
Ove je godine odlučila početi sve ispočetka. Nekad je bolje početi otpočetka kako bi znao što ti se otprilike kasnije sprema.
Vrtjela je slova i brojeve. Konačno.
Uzbuđenje. Euforija. Brzina.
Čula je zvuk olovke kako laganim potezima šara po papiru. U zraku se osjećala napetost...
Svi nešto očekuju. Jurila je dalje, i dalje, dok ju drži euforija. Ali nešto ju je sprječavalo. Vraćala se na početke i preispitivala se.
Više ni u što nije bila sigurna. Ponovo je vrtila slova i brojke ali više ništa nije izgledalo onako jednostavno i kristalno bistro. Preispitivala se. Gdje je problem?
Nije se mogla koncentrirati. Mogla je osjetiti njegov pogled na svojim leđima.
Puno su očekivali. Nije to mogla podnijeti.
Počela je šarati i skretati misli sa započetoga. Vani je padao gusti snijeg.
Baš kao i prošle godine, pomislila je.
I opet sam tu, i opet je kraj mene. Zašto je onda sve tako drugačije?? Zašto ne može biti kao prije?
Misli da sam posebna. Uopće me ne zna. Drži me uzorom, kao da ja mogu puno toga.
Smatra me prijateljem, zašto si onda toliko tajimo?
Ludila je. Sekunde na satu su bile sve glasnije. To ju je potaknulo da pogleda na sat.
Već je prošlo sat vremena, a ona se nije maknula!!!
Sada je još više bila zbunjena. Nije osjećala ništa. Ništa. Nije bilo panike, nije bilo uzbuđenja, nije bilo neugode zbog dva oka iza nje u koja bi se sada najradije duboko zagledala, nije bilo nikakvih predosjećaja ni iščekivanja. Bilo joj je potpuno svejedno.
Moram li ja ovo? Pitala se.
Znala je da se od nje puno očekuje, da je uložila puno truda, ali ovaj put ju to nije učinilo sretnom.
Shvativši to, slomila se.
Smrknutog lica primila je papire s obje ruke i predala ih ženi koja ju je začuđeno upitala: 'Već si gotova?'
Nije se obazrela, samo je navukla mokar kaput koji se još nije osušio i ne mareći za ništa izjurila van, zalupivši vrata za sobom.
Odahnula je. Mislila je da je već poludjela. Nekako je uspjela pronaći izlaz i izaći tamo gdje je slobodna.
Nije imala neki cilj. Pitala se, zašto je uopće radila sve ono do sada?
Zašto jednostavno nije uživala?
Otišla je na jezero gdje su stari ribići u toplije dane bacali udice, a sada je tamo samo poledica.
Trebao joj je mir. Sjela je na vlažnu klupu na kojoj je vjerojatno prije nje sjedio neki ljigavi zaljubljeni par. Izvukla je papir i glazbenu kutijicu koju je uvijek imala uz sebe da ju smiri. I prosula riječi. Za to se nije morala bojati. To će uvijek biti uz nju, i uz to je slobodna. Pisati. Čula je kako joj se koraci približavaju ali nije marila. Vjerojatno će me sad netko pogoditi grudom u glavu..., pretpostavila je.
Ipak je, refleksno, podigla pogled, konačno osjećajući strah. Ali onaj strah koji svaka djevojka voli osjetiti. Stajao je ispred nje. Malo je reći da je bila zapanjena. Zaboravila je pričati, kao i obično u njegovoj blizini. Samo je sjedila kao neko nepomično deblo i čekala pojašnjenja.
'Ti zaista jesi posebna.' - rekao joj je.
Što učiniš kada sadašnjost više ne igra nikakvu važnost? Kada počneš živjeti za trenutke koji su prošli, za koje je prošlo vrijeme i nemoguće je da se ponove... Što učiniš kada odjednom shvatiš da nisi sretan jer si sreću odavno prestao tražiti?
Što učiniš kada svaki dan koračaš s istom nadom koja nikako ne želi ugasnuti u tvom vrelom srcu, bez obzira na vrijeme koje je prošlo a nije se ostvarila? Ili zar se trebaš praviti da tu sreću više ne znaš prepoznati? Što bi učinio da ju sada vidiš?
Moj vrt je prepun ruža koje žeđaju, koje čeznu. Fali im sunca.
Trebam li pobjeći?
Sve što želim je uhvatiti pogled. Stopiti osjećaje i sve riječi koje su ostale neizrečene i koje se nikad neću usuditi reći u dugu šutnju.
Dotaknuti ruku kao nekad i osjetiti one iste trnce koji me golicaju po leđima dok u tim očima vidim odgovore na sva u noćima postavljena pitanja.
Želim osjetiti onaj nenamjerni osmijeh koji mi svaki put izmami na smrknuto lice. Gdje su? Gdje je moja sreća? Gdje su moje male stvari zbog kojih vrijedi živjeti? Gdje su moje smeđe vodilje kroz dan?
Ne znam. Ne znam postoje li više uopće. Čije su sada. Ne znam kako provode dan i koje su nove riječi izmislile. Ne znam zbog čega razbijaju glavu i kome bježe u zagrljaj. Ne znam hoće li me prepoznati.
Bojim se. Bojim se više od ičega da sam svoju sreću ostavila ne okrenuvši se. Želim ju natrag.
I pitam se koliko bi im dugo trebalo da shvate da me nema? Da sam pobjegla?
Ponijet ću svoj omiljeni jastuk i glazbu u ušima, u potrazi za ljepšim svijetom.
Možda se negdje nalazi moja sreća nadohvat ruke...
Previše sam ti tajna rekla. Nikada neću biti TVOJA sreća.
Moram pobjeći.
Zelenim parkom, s umjetno posađenom travom šetale su dvije punašne žene... Jedna je nosila golemi šešir kakav se nosio u pedesetima, valjda, a druga tregerice, jer joj mali debeli u utrobi nije dopuštao da oblači išta pristojniije... Šetale su laganim korakom, stalno pogledavajući na desnu stranu, na igralište gdje je vrištalo mnoštvo djece. Sunce je bilo dostiglo gotovo svoju najvišu točku, što je ona "dupla" osoba bolje osjećala od one druge...
Zajapurena i crvenog lica gunđala je ovoj drugoj o vremenu... Činilo se kao da joj trenutno baš sve smeta. Hihotale su se i prepričavale novo izgovorene riječi njihovih anđeličića... Čula sam kako ona sa šeširom, zbog kojeg joj nisam mogla vidjeti suncem opaljeno lice, priča da ju je muž nagovarao da se malo osunča, za promjenu...
Međusobno žaljenje, prekinula je neka malena, plavokosa djevojčica koja je plačući dotrčala k onoj trudnici i čvrsto ju obujmila oko nogu...
"Mamiceeee, Cven me udajiooo!!"
"Štoo?!" - zaurlala je "staromodna", "Gdje je taj mali balavac?! Ženskar mali... C-c-c. Čut će on mene... Sveeen!!!" - dreknula je.
Pjegavi frajer u malom, zamahnuo je kosicom i zbunjeno ju pogledao...
...Trgnula sam se... Bila sam i dalje na dosadnom satu povijesti... Tijelom barem.
Pored mene je sjedila ona "debela". Nasmijala sam se.
"Što je?" - veselih očiju me upitala...
"Ma ništa... Ja nisam normalna..." - odvratila sam.
Ona je tu da me ispravi kad želim da me se žali. Tu je zato da mi nabaci pet kad imamo slobodan sat ili dobije dvojku iz matematike. Tu je da s njom podjelim veselje i maštanje jer sam vidjela "onog što liči na onog" i da piskutavim glasom zakrešti Wiiiiii! dok joj se usta razvlače u široki osmijeh.
Tu je da izmjenjujemo iskustva iz potpuno različitih svjetova i da učimo jedna od druge...
Tu je da se zajedno smijemo ostalima, ne primjećujući da smo same najsmješnije. Tu je da mi kaže: "Zašto ne bi pokušala."
Iako kiše kao mačka, ima oči kao mačka i sve ostalo, baš volim da je ona tu. Jer uz nju je svijet dobar. Eh, kad bi svi bili kao ona i vidjeli ono dobro u drugima.
Tu je da mi daje nadu da ipak još nije cijeli svijet pokvaren, i da neke nikad neće uspjeti pokvariti. Da me nasmije sa svojim "ja onak stala" izrazima i facama... Da zajedno čekamo kraj...sata...dana...mjeseca...polugodišta... I da zajedno proklinjemo sve "mučitelje" u gimnaziji.
Da zajedno čekamo čaroliju o kojoj toliko mašta i sanja... Da vrištimo zbog britanskog naglaska i da me uvijek prije nego što će me zamoliti da joj nešto objasnim pažljivo pita "Mogu te nešto pitati?" ispitujući moju naglu narav. Tu je da, uostalom, i sama ponudi pomoć.
...I nadam se da će biti TU i kad nam se rasprše snovi o glumcima, ideali življenja i slika mladosti.
Jer, uz takve je svijet ljepši.
Bilo je Božićno vrijeme... Kao i svakog zimskog dana, na mokri snijeg koji se nagomilavao, rano se počeo hvatati mračak...
Nisam imala više briga, od onih za Božićne darove članovima obitelji. Dok sam polako i zamišljeno, koracima škripala po snijegu, razmišljala sam kako bi ih mogla najviše razveseliti. Velike i blistave, pahulje su svjetlucale na slabašnom svjetlu uličnih svjetiljaka.
'Trebam li kupiti nešto raskošno, ili će se više razveseliti posvećenom trudu, ma kakav rezultat bio?' - razmišljala sam.
Dok sam, napokon, odlučno koračala kroz mračnu prečicu prema trgovačkom centru blizu, neki mi je čovjek dobacio: 'Mala požuri se ovuda želiš li mirno spavati ostatak života... Svakakvih čuda ima ovdje...'
Hrapavi glas, dopirao je iz vrata ili prozora neke kuće u daljini. Nisam mogla vidjeti.
Iako me to iznenadilo, i skrenulo moje misli od darova, nasmijala sam se uvjerena da sam barem dovoljno odrasla da prestanem vjerovati u čudovišta i u priče za malu djecu. Bila je to posljednja stvar koja me zanimala na Badnjak.
Kako smo moja obitelj i ja ovaj Božić provodili u kraju u kojem ima posebno mnogo snijega, bila sam ushićena što bi se ove godine moglo dogoditi ono što se inače događa samo na filmovima. Sve je bilo tako mirno i blaženo da sam se osjećala kao da koračam kroz svoju slikovnicu o Božiću. Jedva sam čekala da pjevači na ulicama počnu pjevati 'Tihu noć' i da kroz zamagljeni prozor sobe mojih rođaka promatram igranje pahulja koje se s vjetrom provlače kroz mrak.
Svaka sitnica u trgovačkom centru činila mi se posebno lijepom. Nisam se mogla odlučiti, ali sam se osjećala kao da je vrijeme stalo. Nije bilo razloga za žurbu.
Kad sam konačno odabrala 'ono pravo' i čekala red na blagajni, pažnju mi je privukao neobično mršavi starac s punom korpom u lijevoj ruci, oja se i dalje grijala u poderanoj rukavici. Neznajući kamo bih s pogledom, spustio se upravo na golemi naslov na stražnjoj strani novina.
'U Helsinkiju ponovo viđen duh?!'
Zbog sitnih slova, nisam mogla vidjeti ništa drugo osim naslova i nejasne slike. Nije mi se sviđalo što mi već drugi put toga Badnjaka netko kvari raspoloženje neslanim šalama ili izmišljotinama... 'Gluposti...', uzdahnula sam sebi ubradu i počela pjevušiti Božićnu pjesmu koja se tiho čula u pozadini žamora ljudi, koji u jedan od rijetkih dana uopće ne mare za novac.
Promrzla i nosa crvenog poput Rudolfovog, utrčala sam u kaminom ugrijanu kuću rođaka.
'Konačno si stigla! Hajde dođi, čekamo te!' - čula sam tetu kako viče iza kutija punih Božićnih ukrasa u rukama. Ostatak obitelji bio je već previše okupiran razmještanjem lampica na jelki da bi me primijetio. Ostavila sam darove i pridružila se savršenstvu Božićne večeri.
Nakon što smo uresili jelku i zadovoljno razgledali sa svih strana, slijedila je ukusna večera, koja je poboljšavala dojam. Šale su se nizale jedna za drugom i nitko nije poželio da Badnjak ikada prođe. Zaboravili smo da zlo postoji i na sve priče koje su tih dana kružile.
Toplina sobe i atmosfere uljuljala me u drijem, a bližila se i ponoć. Odlučili smo ići na polnoćku, jer takvo što se u Helsinkiju ne propušta.
Dok su ostali već oblačili debele kapute, ja sam se stubama trčeći, popela na kat u kupaonicu, kako bih oprala ruke.
Oduvijek sam imala strah od prozora kupaonice zbog smiješnih priča o prizivanju duhova iz djetinjstva.
Ovog puta, zbog širokog osmijeha koji su mi blagdani prišili na lice, potpuno sam zaboravila na tu svoju čudnu naviku da provjerim čega ima na prozoru.
Kada sam pogledala u ogledalo pred sobom, vidjela sam da je iza mene prozor kroz koji se jasno vidjela zgrčena ljudska ruka koja visi u modricama. Kriknula sam i prestala voljeti Božić.
